Osvrt na Troyanac Jerome-a Stickmana. Želite klasični hip hop? Imate ga? Želite moderni hip hop? Neće da fali. Želite li poruku, zanimljivu priču ili dinamit kojim bi rado raznijeli zvučnike u paramparčad? Ubacite cd u player i pronađite. Sve je tu. I situacije i pismo Milanu. Napaćeni Bošnje i Troyanci. Tu je i epsko natjerivanje po beatu sa Bubom Corellijem koji u maniru Buste Rhymesa i Twiste lomi rime, rečenice, beat i slušne kanale. Na ovolikoj brzini, flowu te skillu, Corelliju bi pozavidio i Barry Allen pa je Frenkie učinio sjajnu stvar ustupajući ovom momku mjesto na albumu koji bi trebao naći svoje mjesto na polici svakog ljubitelja hip hopa i muzike uopšte. Jer debeli su razlozi za to.
Piše: Jerome Stickman
Slam dunk je silovito zakucavanje lopte u obruč, s jednom ili dvije ruke. To šamaranje obruča je u neku ruku estetski dio košarke, onaj koji podiže publiku na noge te pomalo zastrašuje protivnika. Tako nekako počinje i novi Frenkiejev album, prigodno nazvan trojancem. Frenkie efikasno zakucava pažnju slušatelja uvodnim šamaranjem svega i svakoga, vraćajući se korijenima pa rečenicama tvrdim k’o tuzlanski beton već na početku krči put ka novim slušateljima, zadržavajući pri tome i one stare – tvrdokornu hip hop publiku naviknutu na njegovu karakterističnu žestinu. No, nije samo taj balans, uspostavljen između “ovih” i “onih” ono što krasi ovaj album. Mnogo je toga što se krije između redova njegovih pjesama. Naime, da bi se proniknulo u srž ovog slojevitog albuma, potrebno je pažnju usmjeriti ne samo na ono što nam Frenkie govori već i na ono što je prešutio, ali nas je pametnim odabirom riječi uputio ne bi li fragmente zagonetke sklopili u cjelinu. Nisu u pitanju samo rečenice i beat, svaka je pjesma čini se pomno skrojena – slojevita, sa površinom zanimljivom tek toliko da nas natjera da zagrebemo dublje i proniknemo u srž. A vjerujte, ovaj put poruka koju nam pjesnik šalje je značajna i tiče se nas samih, kako onih koji ulaze u tridesete i pokušavaju da skroje život od kojekakvih otpadaka, tako i onih koji su već duboko zagazili u četvrtu deceniju života i drže dječicu za ručice – naime, nikad nije kasno za preokret.
Sun Tzu, u osmom poglavlju “Umijeća ratovanja” veli da ima vojski koje se ne napadaju i puteva kojima se ne ide. Ali već u trinaestom poglavlju ove značajne knjige govori da ukoliko želite napasti neku armiju ili osvojiti grad morate znati zapovjednika odbrane, pomoćnike, osoblje i sluge, što će reći, cjelokupan sistem. Što nas dovodi do imena albuma. I već spomenutog preokreta. Mi smo, sudeći po Frenkiejevoj zanimljivoj ideji – Troyanci. Tu smo gdje jesmo. Radimo u različitim firmama, čekamo uzaludno posao na birou ili sa zebnjom u srcu privodimo fakultetsko obrazovanje kraju. Ima nas u različitim političkim strankama, parlamentima, vijećima mjesnih zajednica ili čuvamo ovce na beskonačno širokim livadama. Naravno, nesvjesni ogromne moći koju držimo u rukama, one na koju nas je Sun Tzu suptilno uputio. Kao pravi troyanci, upali smo u sistem koji nam po svemu sudeći ne odgovara. Upoznajmo ga, analizirajmo pa da ga ljudski iznutra skršimo.
No za takve stvari je potrebno razmišljanje a ne bezglavo jurišanje na “Teočak” u kojem je Frenkie lirički eksplodirao servirajući nam bolnu ironiju koja je, sudeći po prvim reakcijama, ostala ispod površine pogađajući ljude tamo gdje ih najviše boli. Znate, kompleksi su gadna stvar, pa ukoliko ih se ne riješimo, priređivaće nam zanimljive situacije do kraja života, htjeli mi to priznati ili ne. Tako nam smetaju i tokom slušanja ove pjesme, iako ona zapravo počinje glorifikovanjem Teočaka i upozoravanjem na ratne strahote, da bi se brzo transformisala i prstom ukazala na glavni problem. Nisu naime očevi ginuli da bi im sinovi postajali kriminalcima i kleli se Allahom kada bi im neko posumnjao u datu riječ. Pripazite na početak pjesme, na Teočak kao sinonim odbrane i ljude koji su činili taj bedem, pa premotajte film unaprijed i upoznajte osobu koja nije krenula stopama svoga oca već je odabrala put kojim je izgleda najlakše krenuti, put ogorčenja i bijesa. Zapravo, umjesto Teočaka, ubacite bilo koje mjesto, ono u kojem živite, čak i Tuzlu ako želite, pogledajte se u ogledalo i zapitajte se na kakvim je vrijednostima vaš život zasnovan? Dal’ ste ogorčeni? Dal’ bi ispalili po jedan rafal za “one tamo” čisto da pokažete da ste… šta?
No dosta o teškim temama. Vratimo se albumu koji je, slobodno to možemo reći u rangu jedinog hip hop klasika na području Bosne i Hercegovine – Slušaj Mater. Frenkie je istupio glasno i jasno, stavljajući nam do znanja da je zreo za daleko veće stvari nego što je to hip hop kao pokret, kao muzički pravac, kao umjetnost. Pokazao je to u redovnim kolumnama u magazinu “Dani” a dovršio sa ovim remek djelom za kojeg je pet zvjezdica realna ocjena. Želite klasični hip hop? Imate ga? Želite moderni hip hop? Neće da fali. Želite li poruku, zanimljivu priču ili dinamit kojim bi rado raznijeli zvučnike u paramparčad? Ubacite cd u player i pronađite. Sve je tu. I situacije i pismo Milanu. Napaćeni Bošnje i Troyanci. Tu je i epsko natjerivanje po beatu sa Bubom Corellijem koji u maniru Buste Rhymesa i Twiste lomi rime, rečenice, beat i slušne kanale. Na ovolikoj brzini, flowu te skillu, Corelliju bi pozavidio i Barry Allen pa je Frenkie učinio sjajnu stvar ustupajući ovom momku mjesto na albumu koji bi trebao naći svoje mjesto na polici svakog ljubitelja hip hopa i muzike uopšte. Jer debeli su razlozi za to. Prvi je svakako Creme de la creme begins kao temelj ovog albuma a drugi “Francuz”, emocijama nabijena pjesma posvećena Frenkijevom ocu. Riječ je o minijaturnom umjetničkom djelu, o uspomenama, ratu, ljudskom ludilu i životnom krugu koji ćemo i tako svi proći. Mada, kad bolje razmislimo, zašto bi vam nabrajali razloge? Nabavite album, pažljivo poslušajte pa na kraju zaplešite uz “Dinamit” i tek onda klimnite glavom pa recite da je to – to.
Pet zvjezdica za remek djelo. I nek’ ide život.