U intervjuu koji je dao za portal Klix.ba, Edo Maajka govori o svojoj muzičkoj karijeri, počecima u FM JAM-u, novim muzičkim projektima, porodici, napadima na njega zbog činjenice što se preselio u Izrael, nacionalizmu, mržnji, ali i Safetu Sušiću i nogometnoj reprezentaciji Bosne i Hercegovine.
Ima li šta novo u Vašem životu u posljednje vrijeme? Kako izgleda jedan Vaš prosječni dan?
Moj život je u ove posljednje tri godine drukčiji od onoga kakav je bio prije, više sam posvećen porodici, a posao ubacujem kad stignem. Jedan ili dva nastupa mjesečno mi pokriju sve apetite u tom smislu, ponekad složim beat i to je za sada to. Supruga Lilach i ja imamo dosta posla oko djece, pa si pomažemo po cijeli dan. Nismo još za opciju vrtića, na godinu će biti taman, a dotad uživam u tome što mogu biti s malom po cijeli dan, smatram to ogromnom privilegijom. Yasmin se trudim naučiti našem jeziku i za sada joj ide na sva tri jezika veoma dobro, kad ih pomiješa, onda nam prevodi. Imam i frendova muzičara, pa nekad “zadžemamo”, imam i raje sa ex-Yu prostora i s njima se vidim često, uglavnom – imam svoj mali svemir k’o i svugdje gdje sam živio do sada. Dan proleti “sad pa sad”.
Kakvi su planovi za ubuduće, ima li na pomolu novih muzičkih projekata?
Imam puno toga u planu, ono što zasad stignem to i radim, pa većinom pišem i tu i tamo nešto sempliram. Pišem pjesme za djecu koje planiram komponirati do ljeta, a tu je i pisanje tekstova za dosta projekata kojima se planiram posvetiti kad se vratim u Zagreb, nekima i ranije. Što se tiče “Edo Maajka” novog materijala, na tome sam upravo počeo raditi sa Kooladeom, sve zvuči jako živo i organski za razliku od posljednjeg albuma na kojem se Billain raspištoljio elektronikom. Nemam nikakvih rokova, pa kad bude – bit će.
Za nekoliko dana, 13. decembra, FM JAM slavi 15 godina postojanja. U FM JAM-u ste i Vi zabilježili svoje prve muzičke korake – šta za Vas predstavlja ova godišnjica i sam ovaj kolektiv?
FM JAM mi znači puno, to je naše gnijezdo iz kojeg je izletjelo puno bitnih i utjecajnih ljudi na bh. muziku. Prvi sam aktivni izvođač FM JAM-a i sad se kao iskusniji u tom poslu trudim gurati i savjetovati druge, mlađe i talentirane klince. Novo ime FM JAM-a je Kontra, mislim da on ima puno toga za reći i radi to genijalno. Njegov prvijenac “Igra riječi” je dobar temelj za veoma dobru karijeru koju će, nadam se, ostvariti. Frenkie je već “oldskuler” i utjecaj na regionalnoj sceni mu je sve jači. Defence su već kultni bend, a DJ Soul je u DJ-evskoj regionalnoj kremi. Nova imena su i Sassja – ta je cura napravila ogroman pomak ove godine i naravno mladi DJ Indigo. Indigo je imao prvi nastup s nama na bini u Beogradu na Beerfestu, pa u Zagrebu u Ksetu… nema druge nego ih odmah bacat’ u vatru!
Ova godišnjica će biti jedno lijepo okupljanje, repat ćemo svi i proslaviti kako treba u mjestu gdje je sve počelo i sa publikom koja je zaslužna za podršku sve ovo vrijeme. Zar može biti bolje? FM JAM je u biti krug veselih prijatelja koji dobro repaju, crtaju i puštaju kvalitetnu muziku.
Kako vam se čini današnja hip hop scena u BiH? Koje osobe i imena cijenite, za koga mislite da radi dobre stvari, kako u BiH, tako i u Hrvatskoj i Srbiji?
Hip hop scena je, regionalno gledajući, odlična, ali je interes publike dosta pao, tako da se novi izvođači moraju više truditi. Ljudi koji dobro rade i sada su Marčelo, Bad Copy, Frenkie, TBF, Elemental, Woo. Od novih bih izdvojio Dječake, Kandžiju, Kontru, Stay Positive, CantWait i Kišu metaka.
Šta je to što privatno najviše slušate? Volite li narodnu muziku?
Volim sevdah, dijete mi je ludo za Amirom. Najviše slušam reggae, dobri su mi Gary Clark Jr, kao i Kendrick Lamar. Slušam puno starije muzike, sad sam se navukao na Billa Withersa, također, slušam i puno Arsenove muzike, kao i dječije muzike koje imam na bacanje.
Kad se osvrnete unazad, na početak vaše karijere, i uporedite se sa sobom sada – šta biste rekli, šta se kod Vas najviše promijenilo, a šta je ostalo isto? Šta je zapravo čovjekova srž i suština, a šta je ono što je podložno utjecaju vremena?
Pa promijenio sam se, odrastao sam – ako se od 21. do 36. godine čovjekne promijeni, onda je idiot. Srž je hvatanje u koštac sa meni bitnim problemima društva ili pojedinca. Ukoliko je strah u pitanju, onda ga treba raščlaniti i učiniti malim i smiješnim, uzeti moć tom strahu ili problemu koliko god je to moguće, na neke i upozoriti… Moja muzika i tekstovi su moja terapija.
Hip hop, kako jednom Kontra reče, ima prilično agresivan pristup, ali izrazito plemenit čin. Ipak, da li se vremenom u ovom kotekstu strasti smire? Da li čovjek postane na određeni način mirniji, “skromniji”, spremniji da prešuti i ne kaže baš sve što misli?
Nema toga baš, mislim da je veći problem koji s godinama dolazi upravo zasićenost, nema baš nekih izazovnih tema koje nisam obradio još davno. Kad tekstualno deset puta odradiš neku socijalnu temu, a vidiš da se situacija jednostavno ne mijenja, onda se pomakneš na drugu temu, dok ta pjesma sa jednakom energijom i porukom koju je imala živi i dalje. Nije mi više izazov raditi pjesme tipa “Trpaj”, “Mater vam jebem”, “Jebo Vladu”, “Klimaj Glavom”, kad sam tu sve rekao o tim problemima. Na Balkanu nema nikakvog novog problema osim što su svi narodi malo žešće uletjeli u religiju, nacionalizam je malo u porastu, primitivizam je još veći i svi su dosta konzervativniji. To je jedan krug zastrašivanja ljudi koji pali i prolazi već godinama – laganje biračkog tijela, mržnja na mržnju i strah na strah. Sada svi pjevaju o tim problemima, neki neće da prešute, ali je za veliku većinu to ipak postao jedan trend, mainstream, čak i Merlin ima takvih pjesama. Meni recimo pjesma “Šta će reć” sa posljednjeg albuma nosi puno bitniju poruku od pjesme “Ratata” koja je prošla najbolje. U tom smjeru nastavljam…
Da jednom stavimo tačku na to – u komentarima na društvenim mrežama su vas dosta puta napadali pojedinci koji ne mogu da prebole činjenicu da ste se preselili u Izrael i oženili se Jevrejkom. Šta mislite, iz kojeg im je razloga to toliko teško palo, te su to shvatili određenom vrstom “izdaje”? Jednom ste takve stavove uporedili sa fašizmom – da li vas je to pogodilo i šta mislite zašto je ljudima urođena potreba da osuđuju i mrze?
Ja sam stavio tačku po tom pitanju. Ne slažem se sa velikom većinom stvari koje radi izraelska vlada, ali ne mislim da su to “ćifutska govna koja treba pobit'” kako su mi rekli mnogi u lice u Sarajevu. Nikad za neki narod nisam mislio da su govna koja treba pobit’, a izbjeglica sam bio dobar dio života.
Meni je prijetilo kamaru ljudi, psovalo i pljuvalo još puno više,iskonstruirano je milion malih odvratnih priča i naravno da je to pogodilo i mene i moju porodicu. Moja supruga voli BiH i plakala je kad je sve to čitala. S druge strane, reakcije na moj Facebook post su bile čudne – krivac je ispao jedan novinar koji je napisao da sam prešao na drugu religiju, a ne primitivna masa. Komentari su “Ufffff, dobro je, on nije posto smrdljivi ćifut” – ali ih “i dalje treba pobit’ i dirat’ samo izoliranim štapom”.
Nakon svega toga sam izgubio puno prijatelja i ne mogu lagati, bio je to šok, ali sam naučio puno i mislim da ovo više neću komentarisati, mada bih trebao jer je bitno za društvo u BiH.
Kad pogledate unazad nekih desetak godina – imate li osjećaj da su se stvari u BiH promijenile nabolje kada je riječ o nacionalnim podjelama i spremnosti ljudi da prihvataju drugačije, ili pak ta suštinska neslaganja i zadojenost nacionalizmom vremenom samo samo jačaju?
Vremenom kod nas postaju jači jer nema suočavanja sa lažima, sve se gura pod tepih. Nacionalizam je bosanska Ahilova peta koju nezaposlenost i bijeda čine još gorima. Nacionalizam je jedna podmukla psihička bolest koja na kraju uvijek završava kontrolom i loše po manjine.
Biti drukčiji u BiH je veoma teško po bilo kojem pitanju- nacionalnom, religioznom, seksualnom, rasnom, zdravstvenom… ama baš u svakom pogledu. Nije to problem samo Bosne, to je sveprisutan svjetski problem, samo što je kod nas na Balkanu više izražen. Biti drukčiji kod većine znači biti kriv, a svi su u biti drukčiji. Imam i pjesmu sa posljednjeg albuma, zove se “Drukčiji”, pa sam se malo pozabavio tim problemom.
Da malo promijenimo temu – šta mislite o nogometnoj utakmici BiH – Izrael, kao i trenutnoj situaciji kada je riječ o reprezentaciji Bosne i Hercegovine – kakvo je vaše mišljenje o Safetu Sušiću i koga bistezapravo voljeli vidjeti kao selektora?
Nemate pojma koliko su me zafrkavali ovdje, a bio sam siguran da će mi nakon te utakmice svi konačno pravilno izgovarati ime. Međutim, ni Džeko ni još dosta njih nisu igrali, najnevjerovatnije je bilo izgubiti od njih na sredini terena.
Mislim da oni (Izrael, op. a.) nikad dosad u kvalifikacijama nisu pobijedili tri utakmice zaredom, pa su bili veoma iznenađeni što su nas dobili. Safeta volim, tako da bih samo rekao da na klupi nije bio uspješan koliko smo mi očekivali od njega, naravno i od ekipe. Ko bi bio dobar nasljednik – ne znam, ali mislim da nam je bitnije naći još kojeg igrača u sredini na Misketovoj poziciji.
Imate li neki savjet za mlade u ovoj zemlji?
Na Balkanu ne postoji “ne znam”, a slabo ko zna, tako da niko ne uzima savjete zaozbiljno, bez obzira na to od koga oni dolazili. To je postala proforma koju niko ni ne sluša. Nemojte se bojati tražiti savjete, to nije znak slabosti i neznanja, nego želja za napretkom.
Izvor klix.ba