Frenkijeva kolumna, preuzeta sa: e-novine.com
I tako sam ja živio. U uvjerenju da od muzike mogu živjeti samo Gibonni, Oliver i Halid. Ja jednostavno nisam tolika faca, i s tim sam se pomirio. Sve do jednom. Onda je došao i taj dan! Edo, Emir i ja smo preživjeli jedan dan od moje muzike! Da, od moje! Ne od Edine, ne od nekog tamo, nego od moje! I o tome želim da vam pričam
Često me prijatelji i poznanici pitaju: „Frenkie, kralju svih bina i mikrofona, ti najjači reperu istočno od Portugala, ti koji si poharao sve klubove Balkana i šire, de nam reci Frenkie, može li se živjeti od muzike?“ Možda vam ovo pitanje na prvo čitanje izgleda kao da sam ga ja preuveličao ili prenapucao, ali ljudi mi se stvarno tako obraćaju. Elem, ja tim drugovima kada me tako fino pitaju kažem: „Od muzike ne možeš živjeti, al od Ede Maajke možeš!“. Oni se kratko nasmiju, a onda ponove pitanje i dodaju „al de stvarno.“ Ja onda totalno smoren, jer sam sinoć imao neki ogroman koncert pred nekih pedesetak ljudi i totalno razvalio kažem: „Od prodaje cd-ova ne možeš, al ako imaš često nastupe onda možeš.“ Tu se onda priča završava. Sagovornik doživi razočarenje jer je Frenkie-ja zamišljao kao nekoga ko je pun para. Slika mene u skupom autu pukne nad njegovom glavom kao mali balončić, a totalno otrežnjenje slijedi sutradan kada me ugleda kako kroz grad prolazim na starom biciklu.
Još zanimljivije bude kada isti razgovor vodim sa novinarom. Ovdje moram pomenuti da to pitanje od sedme sile čujem često. Postoji samo još jedno pitanje koje više volim od ovog, a to je „de mi reci, kako ste vi počeli?“ Nakon skoro dvanaest godina bavljenja muzikom, nakon četiri-pet albuma, poslije toliko koncerata uvijek mi bude osvježavajuće pričati o tim našim počecima. Novinari danas, jebi ga, nemaju vremena da se informišu o ljudima s kojima rade intervju, a i na internetu je sve teže naći biografiju nekog muzičara. Zato sam ja uvijek spreman pomoći i rado odgovoriti na svako originalno pitanje. Jedan savjet za sve mlade novinare, kada budete pričali sa Edom Maajkom, obavezno ga pitajte „zašto Maajka?“ On to prosto obožava da objasni. U takvim situacijama bi čovjek najradije ustao i otišao odatle, ali nisam ja Dino Merlin pa da mogu da biram kome ću davati intervju, a kome ne! Ja se tu nasmijem, ko fol zastanem kao da se pokušavam sjetiti, i onda krenem: „Pa, prve pjesme sam snimao na Fm Jamu…“ Elem, odluta je pofino. Ne znam, dakle, čije iznenađenje bude veće. Novinarovo kada shvati da se od muzike ne može živjeti, ili moje kada shvatim da je on stvarno mislio da se od muzike može živjeti. Ja onda njegov šok pokušam da ublažim sa: „Pa dobro možda može Gibo, ali muzičar mog kalibra ne.“
I tako sam ja živio. U uvjerenju da od muzike mogu živjeti samo Gibonni, Oliver i Halid. Ja jednostavno nisam tolika faca, i s tim sam se pomirio. Sve do jednom. Onda je došao i taj dan! Edo, Emir i ja smo preživjeli jedan dan od moje muzike! Da, od moje! Ne od Edine, ne od nekog tamo, nego od moje! I o tome želim da vam pričam.
Imali smo koncert u dijaspori. Nemam pojma više gdje, ne sjećam se. Čim smo došli na tonsku probu i vidjeli klub u kojem treba da nastupamo, sumnje su se počele buditi. Bio je to klub koji inače prima šire narodne mase, u kojem sviraju one man-bendovi sa jednom klavijaturom i jednim mikrofonom. Imena tih klubova su uvijek ista „Space“, „Hollywood“ ili nešto slično. Na zidovima imaju ružne slike i obavezno, pogotovo u dijaspori, zastavu ili grb onog naroda koji je tu u većini. Publika bude izmiješana pa onda u mraku sijevaju krstovi, križevi ili mjesec i zvijezde sa mladih poprsja, ali uvijek se zna čiji je klub. No dobro, rekli smo sebi, kad smo već tu i prešli toliki put, svirat ćemo. Dovoljno je samo par istomišljenika u publici i da koncert bude odličan. Spojili smo tehniku, na ulaz stavili par cd-ova koje sam ponijeo na prodaju i uz pivu čekali publiku. I Boga mi, bi dobar koncert. Ko bi rekao. Ispadosmo mi negativci što smo sumnjali i osuđivali. Dobra raja, dobri mi, Edina zajebancija i svi bismo sretni. Svi sem gazde. Njemu se baš nisu svidjele naše zajebancije na račun kolega koji inače gostuju u tom klubu. Al koncert prođe odlično. Posle druženje sa rajom, piva, čak se prodalo i nešto cd-ova. Umorni i iscrpljeni smo krenuli u hotel dogovorivši se sa gazdom da se oko finansija vidimo sutra. U hotelu onda još po pivu, komentari na koncert, gdje je ko šta fulo, gdje sam ja razvalio i onda spavanje.
Ujutro onda lagano kafica, doručak, internet, mail, facebook, e-novine. Spremili smo se, iščekirali iz hotela i krenuli u grad. Kada je Edo prvi put nazvao gazdu kluba i on bio nedostupan pomislili smo da još spava. Nakon trećeg neodgovorenog poziva smo počeli sumnjati. Onda smo zvali prijatelje koji su znali gazdu pokušavajući tako doći do njega. No svi su imali isti odgovor, ne javlja se. Onda smo otišli do kluba i poljubili zaključana vrata. Kada smo skoro odustali zazvonio je mobitel. Bio je to naš prijatelj koji je razgovarao sa gazdom kluba, i koji nam je prenijeo njegovu poruku. Šef diskaća nam neće platiti dogovoreni honorar, jer smo njega i njegovu diskoteku na sinoćnjem nastupu ispljuvali. Bilo je to kao da ste došli u njegovu kuću i izvrijeđali mu porodicu. Zvučao je stvarno ozbiljno, objašnjavao nam je prijatelj na telefonu. Naša prva reakcija je bila „de ba!“ Nakon još par poziva smo shvatili da od para nema ništa. Niste baš u povoljnoj pregovaračkoj poziciji kada ste na tuđem terenu, a gazdama klubova nije baš pametno prijetiti. Oni su to prošli bezbroj puta i spremni su na tu priču. Mnogi čitaoci će se ovdje zapitati i posumnjati u moju priču. Većina njih u ovakvim situacijama očekuje svađu, tuču ili makar otmicu. Ali vjerujte mi, prevare funkcionišu puno lakše. Tako smo se nas trojica našli u tuđini, popišani, sa praznim rezervoarom, bez para i bez cigara. Sjedili smo tako na trotoaru ispred parkiranog auta, razmišljali kako doći do kuće, od koga posuditi pare i onda se pojavilo svjetlo na kraju tunela.
Onda dame i gospodo nastupam ja. Frenkie, vladar svih bina, mikrofona i klubova! Onaj Frenkie kojem se na početku teksta obraćaju sa gospodine i doktore. Jer upravo ja sam na koncertu prodao svojih par cd-ova i uzeo pare za iste kada smo napuštali klub. Ja u tom trenutku ustajem sa prašnjavog trotoara, ponosno čistim svoje pantalone oko guzova, namještam jaknu, dižem pogled ka nebu kao Barak Obama na inauguraciji u Bijelu Kuću i izgovaram sudbonosno: „Pa imam ja para od onih cd-ova sinoć!“ Edo i Emir u tom trenutku se okreću prema meni i sa suzama u očima izgovaraju: „Nemoj zezat, koliko imaš?!“ Ja otvaram novčanik, prebrojavam eure i kažem: „Taman za goriva i putarine!“ Oni sretni, okreću se jedan prema drugom, pružaju si ruke u zagrljaj, a ja dodajem: „Možda bude i za sendviča!“ Sva trojica se dižemo, padamo u zagrljaj i nabacujemo jedan drugom high five!
Sjedamo sretni u auto i na rezervi se vozimo do prve benzinske. Tamo sipamo gorivo skoro do vrha, kupujemo tetrapak sendviče, brišemo šoferšajbnu koja je isflekana od mušica. Na kasi se pozdravljamo sa gospođom koja je rođena u Bosni, ali jedva nabada naš jezik. Pita nas da li znamo nekog Mirzu iz Gornje Tuzle, mi odgovaramo naravno, kako da ne! Zaboravljen je gazda, klub i činjenica da nismo dobili ni marke za nastup. Pojačali smo glasno Boba Marleya i pjevali uglas. Tetrapak sendviči nisu nikad bili ukusniji, putarine nikad jeftinije, a policajci na granici nikad ljubazniji. To je, dragi prijatelji, bio dan kada smo Edo, Emir i ja preživjeli od moje muzike. Taj dan sam se osjećao kao Gibonnni, Halid ili čak kao Dino Merlin!