Soundtrack kolektivne pobune

Troyanac je vani, a pozitivne reakcije pristižu sa svih strana. Najkvalitetnije elektronske novine i vjerovatno najbolji news portal balkana e-novine, donosi recenziju frenkijevog novog albuma. Veoma opširnu i detaljnu analizu albuma napisao je Srđan Čabrilo. Kompletnu recenziju pročitajte u nastavku

Photo: myspacecdn.com

Frenkie je Troyancem definitivno nastavio uzlaznom putanjom, unio dovoljnu dozu šarolikosti pjesama , kako tekstova, tako i beatova, njegovi stihovi su vjerodostojni, izvedba uvjerljiva, gosti su na nivou albuma, i oni reperski i producentski, i sigurno je da će ovaj album privući i jedan dio publike koji dosad nije popustio predrasudi da je rep glupo nabrajanje… Osim toga, ako ima neke svemirske pravde, i ako ikad dođe do kolektivne pobune naroda u Bosni i Hercegovini protiv glodavaca na vlasti, ovaj album jasno daje na znanje da će soundtrack te revolucije biti neka Frenkijeva i Edina pjesma

Početkom ovog milenija, u bespućima internetskog prostora, sa skromnim radom je počela i stranica hip-hop emisije FMJAM, sa tuzlanskog radija Kameleon. TBF i Tram 11 su već prije toga originalnošću i odabirom dotad prešućivanih tema udarili temelj u uhu prosječnog slušatelja za podnošenje repa, ponovljena slušanja da bi se razumio neki tekst, kako riječi, tako i smisao su stvorili toleranciju i zanimanje za novi muzički izričaj, a onda je došao i Edin premijerni albumSlušaj mater, koji je na te temelje sagradio desetokatnicu uživancije u repu, nekad tužne i depresivne, nekad malo i agresivne, nostalgične, duhovite, šokantne, ali uvijek uživancije. Konzumentu muzičke kulture, otupjelom od dance poskočica, koje su stidljivo, ali širom otvarale vrata narodnjacima, te beskičmenog rocka, uz par časnih iznimaka, jedino logično pitanje je bilo – ima li toga još? Ima, dočekao ga je odgovor na download sekciji fmjama. Niz izvođača je već 2003. bio podugačak, Rima D, Bosanac iz Amerike, mostarske Sove, zenička Mučenička grupa, Capital City Crew iz, kako im samo ime kaže, Sarajeva, Str8 dop ekipa iz Švedske, te sva sila Tuzlaka, među kojima se najviše izdvajala Disciplinska komisija, a u toj komisijiAdnan Hamidović – Frenkie.

Od tad pa do danas Frenkie je izdao 3 službena albuma, „Odličan CD“ 2005. godine, „Povratak Cigana“, 2007. i „Protuotrov 2009“, te 3 neslužbena („Dosta“, „Pokreni se“ i „Featuring mixtape“), te je uz gostovanje na većini pjesama albuma „The Experience“, projekta Europske komisije Diversidad i, mislim da neću pretjerati ako kažem stotinjak demo pjesama, postao vjerovatno najplodniji izvođač sa ovih prostora u zadnjih desetak godina. Na prva dva albuma se činilo kao da Frenkie svoje bolje tekstove daje na besplatno skidanje ili na albume drugih MC-a kojima je gostovao, ali treći je već bio pravi, punokrvni album sa nekoliko izrazito dobrih pjesama („Nerko“, „Haj to“, „Tri kuma“, „Pametni i bogati“). Kroz cijeli svoj opus Frenkie je održavao reputaciju battle repera, s tim što su vremenom žrtve njegovih verbalnih obračuna umjesto drugih repera postajali BH političari, vrlo često direktno, punim imenom i prezimenom, što bi se reklo u facu. I bio je gušt to slušat, još od čuvene Hajmo ih rušit.

Photo: nemoner.blogspot.com

Upravo zbog toga, četvrti, prije par dana izdani album, krenuo sam slušati od desete pjesme po redu, „Pismo Milanu“, očekujući verbalne rafale prema premijeru manjeg BH entiteta. No, nakon slušanja, ipak je jasno da to nije pismo Dodiku nego nekom njegovom sunarodnjaku (ne zbog djela teksta u kojem ga spominje u trećem licu nego jer je očito da se obraća nekom razumnijem od dotičnog Mileta), i toliko zaokruženu političnu pjesmu vjerovatno još nitko na Balkanu nije napravio. Frenkie je Milanu rekao ono jedino što čovjek, pomiren sam sa sobom nakon svih silnih stradanja i ako zaista želi bolji život, može reći drugom čovjeku. Nakon što prva strofa završi stihom „Odlučio sam da pružim ruku prvi“ poslije refrena nas čeka ovo:

Prestanimo da se lažemo i varamo
Znam da te je strah kad hodaš kroz Sarajevo
Vidiš arapska slova, čuješ ezan s džamije
I mene je strah kad vidim vehabije
I sad me strah dok pišem ove redove
Reći će da sam pljunuo na svoje žrtve i djedove
I vjerujem da čekaš s druge strane signal
Znam to dobro jer ga čekam i ja

 

Ni traga agresivnosti, ni traga želji za vaganjem istine, ni mrve mržnje ili osvete, dobra volja i iskrenost izbijaju iz svakog stiha, a sve to savršeno prati nenametljivi Mayerov beat. Sve ono što kronično fali balkanskim političarima, a i javnosti, našlo se u pismu Milanu, te ovaj poziv na pomirenje govori više od svih dosadašnjih državničkih isprika za zločine i demagoških obilazaka masovnih, onih „tuđih“ stratišta, zajedno.

Osim te, političke pjesme s Troyanca su i prvi single s albuma „Gori“, odlična reggae stvar globalne tematike, brutalna „Teočak“ koja vraća u stvarnost svakog onog tko poznaje Bosnu i posljedice rata, „Francuz“, još jedan kvalitetno zaokružen storytelling, „Ko šta!?“ koja na momente podsjeća na Avdićevu retoriku, a uglavnom izgleda kao opis Frenkija i sličnih iz usta „državotvornih“ podobnika i naslovna „Troyanac“ , sa odličnim tekstom i nadaleko prepoznatljivim beatom Tripija iz zagrebačkog Sinestet kolektiva.

Novost „Troyanca“ su duhovite pjesme veselog beata koje mu također dobro stoje, dobro posložene za odmor od teških tema. Solidna bosansko-splitska zajebancija „Situacije“ praćena odličnim spotom, na kojoj gostuje Saša iz TBF-a, ironična „Napaćeni Bošnjo“, zatim „Lionel Messi rap“, nastavak Bruce Lee i Chuck Norris rapa s prošlih albuma, samo više driblerski, a manje udarački nastrojena, kako se vidi i iz naslova. U istu kategoriju se može svrstati i zadnja pjesma s albuma „Dinamit“ u kojoj se Frenkie izvrsno snašao i u plesnom funk ritmu.

Negdje na pola puta između politike i humora je i „Creme da la Creme begins“, treći nastavak suradnje pod istim nazivom Frenkija, Marčela i Ede u kojoj, svaki od njih na svoj način prepričava vrijeme i situaciju oko nastanka prva dva dijela sage sa premijernih albuma Frenkija i Marčela, te vrlo realno vraća u vrijeme s početka ovog teksta gdje slušatelj ima doživljaj da prisustvuje prvom Edinom i Frenkijevom koncertu u Beogradu i Marčelovom u Tuzli.

 

Samo dvije preostale pjesme ostaju samo za zagrižene poštovatelje repa (što je dosta manji postotak nego na prijašnjim albumima), uvodna „Šamaranje“ i „Frenkie i Buba Coreli“ , stvari munjevitog flowa (pogotovo Bubinog) spojenog u višestruke rime, nekada i po petnaest njih.

Frenkie je „Troyancem“ definitivno nastavio uzlaznom putanjom, unio dovoljnu dozu šarolikosti pjesama, kako tekstova, tako i beatova, njegovi stihovi su vjerodostojni, izvedba uvjerljiva, gosti su na nivou albuma, i oni reperski (Marčelo, Edo, Kontra, Sale, Buba Corelli, Vukašin i Filip Dizdar) i producentski (Jaylson Riberio, Koolade, Toza, Niss, Xcirey, Mayer i Srele iz Maltera, Kibi, AC3PO i Benko Marjanović) i sigurno je da će ovaj album privući i jedan dio publike koji dosad nije popustio predrasudi da je rep glupo nabrajanje i time je nastavio putem kojeg osim njega već godinama utiru i Edo, TBF, General Woo, Kandžija, Marčelo, Bad Copy, Dječaci, Stillness i mnogi drugi. Osim toga, ako ima neke svemirske pravde, i ako ikad dođe do kolektivne pobune naroda u Bosni i Hercegovini protiv glodavaca na vlasti, ovaj album jasno daje na znanje da će soundtrack te revolucije biti neka Frenkijeva i Edina pjesma.